Antika

Naziv antika dolazi od latinske riječi antiquus koja znači star ili starinski. Tim su pojmom obuhvaćena sva društvena, kulturna i politička djelovanja od početaka razvoja grčke kulture, širenja njezina utjecaja na okolne prostore, preko razvoja rimske kulture i njezina utjecaj, sve do pada Zapadnog Rimskog Carstva. Drugim riječima, radi se o razdoblju od 8. stoljeća prije Krista do 476. godine. Početkom praćenja antičke kulture u književnosti smatra se pojava Homerovih epova Ilijade i Odiseje. Oni započinju novo razdoblje zato što se radi o zapisanim umjetničkim tekstovima. Do tad su se umjetničke tvorevine i znanja prenosila usmeno.

Antika cijeni ljepotu u umjetnosti, tj. estetiku. Svaka antička književna vrsta i svaki rod određeni su formama i pravilima od kojih se ne odstupa, radilo se o vrsti stiha, načinu pripovijedanja, tipu likova ili poruci koje djelo prenosi publici.

Grčka književnost

Začetnikom epike općenito smatra se Homer. Nepoznato je je li sam zapisao svoje epove ili ih diktirao nekom pisaru, ali upravo to što su zapisani omogućilo im je da osnaže svoju strukturu i zadrže ju kroz stoljeća. Iako su vjerojatno utemeljeni na usmenim predajama, epovi su zahtijevali individualnu intervenciju u naraciju. Usmene su forme bile mnogo kraće, ali Homer je znao organizirati tekst tako da se može izvoditi u nastavcima i zadržati pažnju publike. Ilijadu i Odiseju književna kritika smješta u drugu polovinu 8. stoljeća prije Krista.

Ilijada se sastoji od 16 000 heksametara podijeljenih u 24 pjevanja. Radnja epa obuhvaća 51 dan posljednje godine Trojanskog rata. U radnji sudjeluju smrtni i besmrtni likovi (ljudi i bogovi iz grčke mitologije) te se njihova djelovanja isprepleću i utječu na daljnji razvoj događaja, s obzirom na to da neki bogovi podržavaju Grke (Hera, Atena, Tetida), a neki Trojance (Afrodita, Apolon, Ares, Artemida). Glavni je lik grčki junak Ahilej. Jedan od glavnih pokretača radnje Ahilejev je bijes – Agamemnon je oteo njegovu ropkinju Briseidu, a Hektor je ubio njegova prijatelja Patrokla. Prvo pjevanje započinje invokacijom i in medias res. Drugim riječima, epski pjesnik zaziva muzu ili boga/božicu da mu pomognu u stvaranju epa (Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina) i pripovijedanje započinje u središtu zbivanja.

Smatra se da je Odiseja nastala nedugo nakon Ilijade. Napisana je u 12 000 heksametara podijeljenih u 24 pjevanja. Radnja obuhvaća oko šest tjedana Odisejeva povratka iz Trojanskog rata na Itaku, otok u Jonskom moru. Kompozicija je jednaka kompoziciji Ilijade. U pripovijedanju postoje mnoge digresije i epizode, a ep također započinje invokacijom (O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom) i in medias res.

Rimska književnost

Glavni je predstavnik rimske epike Publije Vergilije Maron, autor epa Eneida. Eneida je objavljenja 19. godine prije Krista, nakon Vergilijeve smrti. Vergilije je svoj ep pisao po uzoru na Ilijadu i Odiseju (stih, kompozicija, mnoštvo likova, digresije, epizode, invokacija). Eneida se sastoji od 9896 heksametara podijeljenih u 12 pjevanja (knjiga). Radnja opisuje put junaka Eneje koji nakon pada Troje odlazi u Italiju gdje osniva grad Lacij – preteču Rima. Time ep slavi rimski narod i rimsku povijest pa može biti točnije određen kao nacionalni ep.

U 7. i 6. stoljeću prije Krista u književnosti se počinju pojavljivati književne vrste koje se formomi tematikom razlikuju od epa. One su kraće i najčešće svjetovnog karaktera (ljubavna lirika, oda, epigram). Lirika je dobila naziv prema glazbenom instrumentu liri jer su se pjesme u početku pjevale ili recitirale uz glazbenu pratnju.

Kazalište se razvilo iz obrednih postupaka koji su zahtijevali korištenje točno određenih pokreta, nošenje određene odjeće i izgovaranje određenog teksta u neku posebnu svrhu. U 5. i 4. stoljeću prije Krista iz takvih se obreda počela stvarati tragedija, a nakon nje i komedija. Iz sudionika u obredu izdvajaju se jedan pjevač, vođa zbora (korifej) koji postaje glumac, i zbor (glavni lik i komentatori radnje). Zatim Eshil uvodi drugog glumca, Sofoklo trećeg, a zbor se ograničava na 12–16 sudionika, a glumili su samo muškarci (razlike između muških i ženskih likova te među likovima općenito prikazivane su i naglašavane kostimima i maskama).

Gledalište grčkog kazališta postaje amfiteatralno – gledalište (theatron) se polukružno i stepeničasto uzdiže oko pozornice (orkestra). Iza pozornice postupno se stvara šator ili zgrada (skena) koja služi glumcima kao garderoba i postaje dio kazališta.

Eshil je najstariji grčki tragičar čija su djela do danas sačuvana, a radi se o sedam tragedija od kojih je najpoznatija Okovani Prometej. Eshil je uveo drugog glumca i reducirao udio kora te time dao prednost dijalogu, radnji, a ne komentiranju radnje. U njegovim su se tragedijama koristila mnoga scenska pomagala.

Sofoklo je autor više od 130 tragedija i satirskih igara od kojih se do danas sačuvalo samo sedam tragedija i polovina jedne satirske igre. Njegove su najpoznatije tragedije Antigona, Elektra i Kralj Edip. Sofoklo uvodi trećeg glumca i time povećava dramatičnost dijaloga te mogućnost razrađenijeg zapleta. Kao i kod Eshila, Sofoklovi su junaci idealizirani. Likove pokreče ljudska volja i vode se moralnim principima.

Euripid je najmlađi od grčkih tragičara čija su se djela sačuvala do danas, a radi se o 19 cjelovitih tragedija, a najznačajnija je Medeja. Euripid u tragediju uvodi psihološku karakterizaciju i analizu ženskih likova te njegovi junaci nisu idealizirani, već ih razdire unutrašnji sukob izazvan okolnostima u kojima su se našli.

Tit Makcije Plaut rimski je komediograf koji je djela stvarao po uzoru na grčke komedije. Njegovo je najznačajnije djelo Ćup (Aulularia/Škrtac) koje je poslužilo kao osnova i inspiracija Marinu Držiću za njegovu komediju Skup. Plaut je zadržao sadržaj i likove grčkih komedija, ali prilagođavao ih je rimskim prilikama i vremenu te se istaknuo vještim prikazivanjem života rimskog građanina. Osim toga u svoja je djela dodao i pjevane dijelove. U jezik komedije uveo je elemente pučkog govora.