Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.) piše impresionističko-simbolističku liriku, najčešće sonete, u kojoj su glavni simboli ljubav i smrt, a najpoznatije su mu pjesme Utjeha kose i Notturno. Njegove novele mogu se podijeliti u dvije skupine: impresionističke novele napisane prema kakvom istinitom događaju, kao što je to Kip domovine leta 188* te simbolističke poput novela Cvijet sa raskršća i Camao. Radnje tih novela imaju simbolično značenje i ukazuju na opreku između zbilje i idealnog svijeta, a glavni su likovi najčešće umjetnici i sanjari.
Janko Leskovar (1861. – 1949.) autor je novele Misao na vječnost objavljene 1891. godine. Ta se novela smatra pretečom moderne hrvatske novele jer je za razliku od realističke fabula u njoj reducirana i usmjerena na svijest lika.
Milutin Cihlar Nehajev (1880. – 1931.) autor je romana Bijeg. Roman se smatra najboljim romanom hrvatske moderne te tematizira život intelektualca koji dolazi u sukob sa sredinom i samim sobom i počini samoubojstvo. Također, za razliku od realističkog romana, sadržaj Bijega nije usmjeren na samu fabulu, već na razmišljanja i svijest lika te se kao češća pripovjedna tehnika koristi unutarnji monolog.
Ivan Kozarac (1885. – 1910.) autor je romana Đuka Begović objavljenog 1909. godine. I ovaj roman tematizira sukob pojedinca i sredine, konkretno slavonske sredine početka 20. stoljeća.
