Renesansa - hrvatska književnost

Hrvatska je književnost brzo pala pod utjecaj talijanske renesanse, prije svega zbog geografske blizine i povezanosti trgovinom. Tako se i kulturna središta razvijaju na obali i ponekim otocima češće nego u unutrašnjosti, a najvažnija od njih su Split, Šibenik, Hvar i Dubrovnik. Kao i u ostatku Europe, piše se na narodnom jeziku, ali “hrvatski” u to vrijeme na hrvatskim područjima nije normiran, što znači da se radi o govorima spomenutih gradova.

Renesansa je na hrvatskim područjima vrijeme “prvoga” jer su tada nastala djela posebne forme i kvalitete koja su postavila temelje za budući razvoj hrvatske književnosti.

Marko Marulić (Split; 1450.–1524.) školovao se u splitskoj humanističkoj školi, a zatim u Italiji te se cijeloga života bavio pravnim poslovima, ali to ga nije spriječilo u književnom radu. Djela religiozno-poučnog sadržaja pisao je na latinskom. Najpoznatija su zbirka poučnih priča i anegdota iz Biblije pod nazivom Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, ili Institucija (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, 1507.); moralno-teološka rasprava Evanđelistar (Evangelistarium, 1516.). Poznata je i njegova Poslanica papi Hadrijanu VI (1522.) u kojoj upozorava na prijetnju koju kršćanskom svijetu predstavljaju Turci i poziva vladare na zajedničku borbu protiv njih. Pazeći na zadržavanje stila rimskih epičara, Marulić piše ep na latinskom Davidijada (Davidias, 1517.) u 14 pjevanja sa 6765 heksametara u kojima opjevava život židovskog kralja Davida.

Marulića se nerijetko naziva “ocem hrvatske književnosti”. Naravno, najznačajniji je kršćansko-vergilijanski ep Judita posvećen don Dujmu Balistriliću (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna posridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili, dovršena 1501., prvi put izdana 1521.). Judita je napisana u 6 pjevanja s 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom. Kako govori originalni naslov djela, radi se o biblijskoj priči o udovici Juditi koja je ubila vojvodu Oloferna (Holoferno) kako bi oslobodila svoj narod. Ep je pisan na splitskoj čakavštini te u posveti navodi da “historiju tuj svedoh na versih, po običaju naših začinjavac i jošće po zakonuonih starih poet”. Začinjavci su hrvatski srednjovjekovni pjesnici i svećenici od kojih je Marulić preuzeo vrstu rime iskorištenu u Juditi. Ep je alegoričan – radnja ukazuje na stvarno stanje na hrvatskom području kojem prijete Turci (asirska vojska i Oloferno) te da se uz Božju pomoć može i treba od njih obraniti (Juditin pothvat).

Brne Krnarutić (Barne Karnarutić, Zadar; 1515.–1573.) autor je prvog hrvatskog povijesnog epa Vazetje Sigeta grada (1584.) napisanog u 4 pjevanja s 1056 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Ep pjeva o opsadi Sigeta iz 1566. godine u kojoj su Nikola Šubić Zrinski i njegova vojska, iako poraženi od Turaka, spasili Hrvatsku, Austriju i Mađarsku od daljnjih napada Turaka.

Petar Hektorović (Hvar; 1487.–1572.) autor je prvog hrvatskog djela s realističkim opisom putovanja Ribanje i ribarsko prigovaranje (1556.) koje se može odrediti kao ep zbog svoje kompozicije (tri dana putovanja ispjevani dvostruko rimovanim dvanaestercima), putopis zbog opisa samog puta, ribarska ekloga zbog opisa idiličnog života u prirodi i ribarskog života, ali je i napisano u obliku poslanice plemiću Jeronimu Bartučeviću. Pripovjedač Petar i ribari Nikola Zet i Paskoje Debelja plove od Hvara do Brača i Šolte. Opisuje se put i krajolik kojim plove, ljudi kojih se prisjećaju putem i pripovjedač zapisuje narodne pjesme (Naš gospodin poljem jizdi, I kliče devojka) i bugarštice (Kraljević Marko i brat mu Andrijaš, Radosav Siverinac i Vlatko udinski vojvoda) koje pjevaju ribari.

Petar Zoranić (Zadar; ~1508.–1569.) autor je djela Planine posvećenog ninskom kanoniku Matiji Matijeviću. Planine su tiskane 1569., a posveta u njima datirana je 1543. godine, što znači da su vjerojatno nastale mnogo prije samog tiska. Djelo se smatra prvim hrvatskim romanom, iako u njemu ima i proze i stihova. Tekst je organiziran u 24 poglavlja u kojima glavni lik Zoran putuje zadarskim zaleđem, Dinarom i Velebitom kako bi izliječio patnju izazvanu neuzvraćenom ljubavlju. Na putu Zoran susreće vile i pastire te zapisuje njihove pjesme i priče, sve od pošalica i nadmetanja do priča o tome kako nastaju pojave poput bure ili kako je pojedina planina dobila ime. Najpoznatiji dio Planina veličinom je neznatno poglavlje Perivoj od Slave u kojem Zoran vidi četiri vile Latinku, Kaldejku, Grkinju i Hrvaticu čije jabuke predstavljaju nacionalne književnosti. Hrvatica se žali na loše jabuke koje ima i na njihovu količinu, čime pripovjedač želi ukazati na loše stanje hrvatske književnosti. Osim toga, upozorava i na opasnost koja prijeti od Turaka i na rascjepkanost domovine koju naziva “rasutom bašćinom”.

Petrarkizam je na hrvatskom području, kao i u ostatku Europe, bio glavni pjesnički pravac druge polovine 15. st. i cijelog 16. st. Hrvatski petrarkisti dijele se na dvije generacije.

Prvu generaciju hrvatskih petrarkista čine dubrovački pjesnici čije su pjesme sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine. Zbornik Nikše Ranjine ili Ranjinin zbornik rukopisna je zbirka od 820 pjesama uglavnom ljubavne tematike koje je sakupio i počeo zapisivati 1507. godine dubrovački vlastelin Nikša Ranjina. Šiško Menčetić i Džore Držić autori su najvećeg broja pjesama sačuvanih u zborniku, ali potvrđeno je i autorstvo Mavra Vetranovića, Mate Hispanija i Marina Krstićevića. Hrvatski petrarkisti prve generacije koriste motive i tematiku po uzoru na Petrarcu, ali ne pišu sonete, već svoje pjesme organiziraju u dvostruko rimovanim dvanaestercima.

Poezija Šiška Menčetića (1457.–1527.) opisuje sve stadije muško-ženskih odnosa od ljubavi na prvi pogled do razočaranja i odbacivanja te ljubavi, a u mnogim se pjesmama lirski subjekt obraća obožavanoj “gospoji”. Najpoznatija je pjesma Blažen čas i hip koja je, uz mnoge druge, svojevrsni prepjev jednog od Petrarcinih soneta.

Džore Držić (1461.–1501.) u svojim pjesmama izostavlja naglašavanje senzualnosti ljubavi i idealizira muško-ženske odnose. Njegov lirski subjekt ne prolazi cijeli “put ljubavi” kao u Menčetića, nego analizira svoje osjećaje i opjevava ljubav kao fenomen dok slavi voljenu ženu.

Druga generacija hrvatskih petrarkista zadržava petrarkistički izraz i tematiku, ali je proširila zanimanjima za čovjekovu sudbinu. Glavni je predstavnik ove generacije Hanibal Lucić (Hvar; 1485.–1553.) čija su djela objavljena 1556. pod nazivom Skladanje izvarsnih pisan razlicih počtovanoga gospodina Hanibala Lucića vlastelina hvarskoga. Njegove ljubavne pjesme vraćaju se neoplatonizmu i udaljavaju od senzualizma. Najpoznatija Lucićeva pjesma Jur nijedna na svit vila nije pisana uobičajenim dvostruko rimovanim dvanaestercima, već osmercima u deset strofa po osam stihova. Prva četiri stiha svake strofe imaju ukrštenu rimu, a sljedeća četiri obgrljenu.

Početkom renesanse u hrvatskoj se književnosti pojavljuju pastirske drame (pastoralne ekloge) koje ne obrađuju crkvene teme, već svjetovne. Radnja je smještena u idealistične prostore u kojima likovi (pastiri) razgovaraju o ljubavi i ljepoti. Prvim takvim djelom u hrvatskoj književnosti smatra se drama Radmio i Ljubmir Džore Držića napisana krajem 15. stoljeća dvostruko rimovanim dvanaestercima.

Hanibal Lucić napisao je prvu svjetovnu dramu Robinja. Praizvedena je 1530., a prvi put tiskana 1638. godine. Također je pisana dvostruko rimovanim dvanaestercima i podijeljena je u tri čina. Ova je drama prva u hrvatskoj književnosti koja ima razrađenu radnju, zaplet i rasplet koji se odvijaju na pozornici te individualizirane likove (robinja, kći bana Vlaska i mladi vitez Derenčin). Osim toga, drama je posebna po tome što govori o problemima tadašnjih hrvatskih prostora kao što su problemi s Turcima i trgovina ljudima.

Marin Držić (zvan Vidra, Dubrovnik; 1508.–1567.) smatra se najvećim hrvatskim dramaturgom i komediografom. Njegova komedija Novela od Stanca praizvedena je 1550. i najkraće je njegovo dramsko djelo. Novela od Stanca može se smatrati farsom i pokladnom igrom jer se radnja odvija u doba poklada. Sastoji se od jednog čina u kojem je sedam prizora, a pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercima. Glavni motiv Novele opreka je između mladosti i starosti te vlastele i seljaka u kojoj dubrovački mladići nasamare starog seljaka Stanca. Mjesto radnje i tematika preslika su tadašnje dubrovačke svakodnevice i društvenih odnosa.

Komedija Skup praizvedena je 1556. godine. Sastoji se od pet činova i pisana je u prozi. Radi se o plautovskoj komediji jer preuzima likove i radnju iz Plautove Aulularije – stari se škrtac brine samo o svojem blagu te želi udati kćer Adrianu za starog i bogatog Zlatikuma, iako je ona potajno zaručena za mladog Kamila. U cijelom su djelu prisutne aluzije na dubrovačku stvarnost pa komedija postaje komentar dubrovačkog društva u kojem je Držić živio.

Izgubljena komedija Pomet koju je 1548. godine izvela Pomet-družina prethodi komediji Dundo Maroje jer se u njoj pojavljuju isti likovi. Komedija Dundo Maroje praizvedena je 1551. godine u vijećnici Kneževa dvora. Sastoji se od dva prologa i pet činova te je najstarija poznata hrvatska prozna drama. Književni povjesničar, kritičar i prevoditelj Mihovil Kombol dopunio je kraj koji nedostaje sačuvanom izvorniku. Kao i ostala Držićeva djela, i Dundo Maroje svojevrsni je komentar dubrovačkog društva, ali radnja komedije odvija se u Rimu.