Klasicizam i prosvjetiteljstvo - svjetska književnost

Klasicizam je dobio ime prema latinskoj riječi classicus koja označava onog koji pripada najvišoj klasi. Za razliku od kićenog baroka, klasicizam zahtijeva od djela da bude objektivno, jasno, jednostavno i da bude napisano po pravilima određene vrste. Klasicističkim su autorima uzor antička djela i načela po kojima su se ona pisala. Uz to proučava se i antička filozofija iz koje se zatim izvode zaključci pogodni za pisanje suvremene književnosti – čemu djelo treba težiti, kakvo bi trebalo biti, komu je namijenjeno i zašto.

Klasicistički elementi pojavljuju se još u doba renesanse, ali svoj procvat klasicizam ostvaruje tijekom 18. st. U renesansi se težilo utvrđivanju formi i pravila, a u klasicizmu je ta težnja postala glavno načelo. Sve treba biti uređeno po određenim pravilima i s posebnim razlogom i namjenom, odnosno vlada načelo razuma – racionalizam. Čovjek spoznaje svijet pomoću kritičkog razmišljanja i književnost bi mu trebala biti korisna, a ne bi trebala inzistirati na pretjeranoj maštovitosti. Sukladno klasicizmu u književnosti u sveopćoj kulturi pojavljuje se prosvjetiteljstvo – intelektualni i duhovi pokret kojem je cilj proširiti ljudska znanja na svim područjima, učvrstiti vjeru u razum.

Epske vrste nisu bile dominantne u klasicizmu. Roman se počinje djelomično preobražavati i formirati, ali svoj će procvat doživjeti tek u sljedećem razdoblju. Glavni je predstavnik klasicističke epike Jean de La Fontaine (1621.–1695.). Njegove Basne u 12 knjiga tiskane su prvi put 1668. i sadrže basne preuzete iz antičkih i orijentalnih izvora, ali obogaćene su aluzijama na suvremeno društvo, društvene slojeve i situacije bliske suvremenom čitatelju.

Voltaire (Francois Marie Arouet; 1694.–1778.) francuski je filozof koji je svoje filozofske ideje prezentirao u svojim književnim djelima. Autor je filozofskog romana Candide ili optimizam tiskanog 1759. godine. Tim romanom Voltaire ironizira filozofiju optimizma njemačkog filozofa Gottfrieda Wilhelma Leibniza. Filozofija optimizma razmatra problem zla u svijetu i tvrdi da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se opisuje niz situacija u kojima se nalazi glavni lik Candide, a koje nikako ne bi trebale biti dio “najboljeg mogućeg” svijeta.

Dramske vrste u razdoblju klasicizma dobivaju vrlo čvrste strukture i pravila po kojima bi se trebale pisati te su najpopularnija vrsta općenito. Klasicistička drama poštuje pravila jedinstva mjesta, vremena i radnje te tona u djelu. Cilj je dramskih vrsta spajanje korisnog i lijepog. Naglasak je s radnje premješten na psihološko stanje lika i mnoge se situacije odvijaju izvan scene pa gledatelj o njima saznaje iz monologa ili razgovora likova.

Pierre Corneille (1606.–1684.) autor je tragikomedije Cid (1637.) koja je izazvala mnoštvo polemika. Likovi su postavljeni u sukob između strasti, ljubavi i časti. Prema klasicističkom načelu doličnosti likovi ne bi trebali biti u tom sukobu jer bi čast i razum uvijek trebali prevladati osjećaje.

Jean Racine (1639. – 1699.) autor je tragedije Fedra (1677.) koja se smatra najreprezentativnijim djelom klasicističkog kazališta, iako je nakon izvedbe doživjela mnoge napade. Tragedija je pisana aleksandrijskim stihom, a organizirana je u pet činova.

Molière (Jean-Baptiste Poquelin; 1622. – 1673.) francuski je komediograf i autor komedija Škrtac (1668.) i Umišljeni bolesnik (1673.). Radnja Škrca preuzeta je iz Plautove Aulularije, a komedija je organizirana u pet činova., a Umišljeni bolesnik u tri čina. Molière piše po klasicističkim pravilima, ali cilj mu je zabaviti gledatelja, a ne samo poučiti ga ili zadovoljiti formu komedije.

Carlo Goldoni (1707. – 1793.) talijanski je komediograf koji je u svojim komedijama prikazivao suvremeni život Venecije, a likove je ponajviše ocrtavao govornom karakterizacijom (aristokrati su govorili književnim jezikom, a trgovci, ribari, krčmarice venecijanskim dijalektom). Njegova je najpoznatija komedija u tri čina Gostioničarka Mirandolina (1753.).