Tragedija

Tragedija je dramska vrsta koja je u svojim začecima bila pisana isključivo u stihovima i imala isključivo mitološku tematiku. Starogrčka tragedija dijelila se na:

• prolog - uvodni prizor
• parod - ulazna pjesma kora
• epizodij - dijaloški dio između korskih pjesama
• stasim - pjesme kora koje su se izvodile tijekom epizodija
• eksod - izlazak kora, tj. rasplet i završetak djela

Tragedija s vremenom gubi kor i dobiva slobodniju strukturu te se njezina tematika širi na povijesne ili aktualne teme, no zadržava neke opće karakteristike:

• tragički junak: lik visokih moralnih načela zbog kojih dolazi u sukob s drugima, a upravo ga neodustajanje od ideala vodi do tragičnog završetka
• tragička krivnja: nosi je tragički junak, a rezultat je sukobljavanja ideala i okoline ili nenamjerna pogreška
  • Antigona je pokopala brata unatoč zabrani (sukob ideala i okoline)
  • Edip je ubio oca i počinio incest (nenamjerna pogreška zbog neznanja)
• tragični završetak: smrt junaka izazvana njegovim nepopuštanjem pred okolinom i zastupanjem svojih ideala; posljedica tragičkog sukoba i tragičke krivnje
• uzvišeni stil: svečani govor i korištenje biranih izraza

Aristotel je terminom katarza označio ulogu tragedije – ona bi u gledatelja trebala izazvati strah i sažaljenje te time pročistiti njihove osjećaje. Drugim riječima, ona je svojevrstan proces poučavanja gledatelja.

Osim toga, Aristotel u klasičnu dramu uvodi pravilo/načelo trojnog jedinstva, odnosno jedinstva mjesta, vremena i radnje. To znači da se radnja zbiva na jednom mjestu, cijela se treba odviti u jednome danu, tj. u 24 sata i drama ima samo jednu liniju radnje (nema paralelnih radnji ili digresija).

Grčki tragičari

Eshil je najstariji grčki tragičar te ga se smatra tvorcem grčke tragedije, a do danas je sačuvano sedam njegovih tragedija od kojih je najpoznatija Okovani Prometej. Eshil je uveo drugog glumca i reducirao udio kora te time dao prednost dijalogu, radnji, a ne komentiranju radnje. U njegovim su se tragedijama koristila mnoga scenska pomagala.

Sofoklo je tragediji dao konačan oblik. Njegove su najpoznatije tragedije Antigona i Kralj Edip koje su nastale na temelju istog mita. Sofoklo uvodi trećeg glumca i time povećava dramatičnost dijaloga te mogućnost razrađenijeg zapleta. Osim toga, povećava broj članova kora na 15. Kao i kod Eshila, Sofoklovi su junaci idealizirani, pokreće ih ljudska volja i vode se moralnim principima.

Euripid je najmlađi od grčkih tragičara čija su se djela sačuvala do danas, a najznačajnija su Medeja i Elektra. Euripid u tragediju uvodi psihološku karakterizaciju i analizu ženskih likova te njegovi junaci nisu idealizirani, već ih razdire unutrašnji sukob izazvan okolnostima u kojima su se našli. Drugim riječima, Euripid prikazuje ljude kakvi zapravo i jesu.