Tema književnog teksta kao smislene cjeline jedinstveno je značenje djela. Radi se o kombinaciji sadržaja i smisla danog teksta (ideja i značenje) – ono o čemu djelo govori te kako djelo o tome govori.
Postoji nekoliko načina kojima se priča iznosi čitatelju ili slušatelju, a ti se načini nazivaju pripovjedni postupci. Pripovijedanje je najjednostavniji pripovjedni postupak u kojem pripovjedač redom iznosi što se događa u djelu. Osim pripovijedanja u djelima pronalazimo opisivanje, dijaloge i monologe, koji su također pripovjedni postupci. Opisivanje nije iznošenje radnje, već dočaravanje kakvog prostora, izgleda ili postupka, dijalog je razgovor između minimalno dvoje likova, a monolog je govor jednog lika koji može biti vanjski ili unutarnji (može biti izgovoren ili prikazan u obliku razmišljanja lika). Pripovjedni postupci uvode nove motive u književno djelo i povezuju već poznate motive.
Pripovjedač je element književnog teksta koji čitatelju donosi priču. On nije autor djela. Uloga pripovjedača može biti dodijeljena jednom od likova priče ili nekome tko u njoj ne sudjeluje ili se uopće ne pojavljuje u samoj priči. Čak i kad se autor pojavljuje kao jedan od likova u tekstu i govori o događajima iz svoje perspektive, taj lik autora u priči je pripovjedač, a ne osoba koja je tekst napisala. Pripovjedač u djelu može ocrtati stav prema događaju, likovima i uvelike utjecati na razumijevanje teme i ideje književnog teksta.
Pripovjedač je najčešće u prvom ili trećem licu. Pripovjedač u prvom licu nepouzdani je pripovjedač jer događaje iznosi iz svoje pozicije, odnosno njegovo viđenje događaja nije objektivno. Pripovjedač u trećem licu pouzdani je pripovjedač jer se najčešće radi o glasu koji ne pripada ni jednom od likova i nalazi se izvan samih događaja pa ih može objektivno opisivati. Uz pouzdanog se pripovjedača često pojavljuje i pojam sveznajućeg pripovjedača. Takvom pripovjedaču poznati su svi detalji priče kao i osjećaji i razmišljanja likova.
